U Sarajevu, od 5. aprila 1992. godine, u stanu policajca Pera Petrovića počeli su tugovati članovi njegove porodice. Naime, njihov Pero, suprug i otac, ubijen je prethodne večeri u Stanici milicije Novo Sarajevo. U njega je, kao Srbina, da naglasim: U STANICI MILICIJE, pucao maskirani napadač. Sa razdaljine od pola metra pogodio ga je direktno u srce.
U Sarajevu, 5. april obilježavaju kao dan početka „opsade grada“.
Nekoliko dana prije tog 5. aprila 1992. godine, tadašnji muslimanski politički lider i glavni muslimanski pregovarač Alija Izetbegović odbacio je mirovni plan (Kutiljerov plan), a njegove izjave: „Građanska republika ili građanski rat!“ i „Žrtvovaću mir za suverenost Bosne i Hercegovine!“, koje je dao tokom 1990. i 1991. godine, potvrda su da su maskirani napadači na Stanicu milicije Novo Sarajevo bili dio ratnog plana muslimanskih političkih prvaka na čelu sa Alijom Izetbegovićem.
I termin „opsada Sarajeva“ takođe je dio ratnog plana, pripremljenog za vođenje medijskog rata protiv Srba. Sve se to dešavalo u saradnji sa zapadnim medijskim kućama koje su na „opsadi“ Sarajeva godinama zarađivale silne pare.
Ono što su Muslimani zvali rovovi za „opsadu“ Sarajeva, za Srbe su bili odbrambeni rovovi koje su morali čuvati po cijenu života. Primjera radi, samo jedan (djelimično uspješan) prodor muslimanskih snaga iz Sarajeva na Trebević, izveden 30. maja 1993. godine, odnio je 29 muslimanskih boraca, a ranjenih su imali preko 60. Srpski gubici takođe nisu bili zanemarivi. Da nije bilo tih odbrambenih rovova, na desetine i desetine hiljada muslimanskih boraca iz Sarajeva kidisalo bi na Pale, Sokolac, Han Pijesak i pokušavalo vojnički prodor do rijeke Drine. Srbi su to znali, i zato su morali kopati rovove i čuvati svoje položaje na Trebeviću.
Ono što su muslimanski političari na čelu sa Izetbegovićem planirali tih godina, samo im je dijelom uspjelo. Međunarodno priznanje BiH su ostvarili, ali je sadašnja BiH sve drugo samo ne ona njihova zamišljena „građanska republika BiH“, i sve drugo samo ne ona njihova željena „suverena republika BiH“. Da li im je to, sve u šta su ušli, vrijedilo – mogu znati samo današnji Bošnjaci.
Mi, Srbi, nismo imali kud. Republika Srpska je bilo jedino spasonosno rješenje.
(Doktor Dragan Đokanović, 05. 04. 2026)
