U svom komentaru na moju jutrošnju objavu „Tek 12. maja 1992. godine Republika Srpska donosi odluku o formiranju vlastite vojske“, gospodin Dragomir Olujić Oluja, iz Beograda, napisao je: „Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu pa ćemo ih premestiti tamo-amo. To je lako reći a teško ostvariti… Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosejemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svetu. To je ljudi genocid’, rekao je general Ratko Mladić prilikom postavljenja za Vrhovnog komandanta VRS, sjednica Narodne skupština Republika Srpske, 12. maj 1992.“
Odgovorio sam: „I? Imenovan je. Znači uvažen mu je komentar.“
„Dakle, priznajete da su u BiH ‘bosanski Srbi’ počinili genocid nad Turcima/Muslimanima/Bošnjacima?! Neočekivano, al’ svaka Vam čast!“, ponovno se oglasio Dragomir Olujić Oluja.
„Priznajem da je to Ratko Mladić rekao na Skupštini Srpske Republike BiH. Citirao sam taj dio njegovog govora i u svojoj knjizi ‘Republika Srpska od ideje do Dejtona’. Međutim, nešto sam drugo napisao u svom komentaru, a to glasi: ‘Imenovan je. Znači uvažen mu je komentar.’ To bi značilo da su Ratko Mladić i Skupština Srpske Republike BiH, na navedenoj sjednici u Banjaluci, 12. maja 1992, našli zajednički jezik. Ili je Mladić prihvatio da učestvuje u tom što je opisao, bez obzira na kvalifikaciju koju je izrekao, ili su poslanici Skupštine Srpske Republike BiH uvažili Mladićev komentar, smatrajući da nisu ni odlučili da učestvuju u ratnim zločinima, pogotovo ne u genocidu. Nisam bio na toj skupštinskoj sjednici radi obaveza koje sam imao u Beogradu, jer sam išao u posjete jednom broju ambasada koje su me putem Predsjedništva Jugoslavije pozvale da razgovaram sa njihovim diplomatama. O tim posjetama pisao sam u svojoj knjizi ‘Republika Srpska od ideje do Dejtona“, napisao sam u svom odgovoru.
Nepobitan je istorijski fakat da je Ratko Mladić, 12. maja 1992. godine, prvi na teritoriji Republike Srpske i cijele BiH upotrijebio kavlifikaciju „genocid“, opisujući ono što je mislio da mu je budući zadatak.
U drugoj polovini juna 1992. godine, upozoravajući jedno opštinsko rukovodstvo, a vrlo svjestan činjenice da su Mladićeve riječi o „genocidu“ ušle u razne uši, rekao sam: „Vodite računa o svemu i nemojte dozvoliti da vas poslije rata mogu optužiti i za najteže ratne zločine! Uvijek budite svjesni da će se i ovaj rat završiti kao što su se završili i svi ostali ratovi. Čuvajte ljude koji su ostali ovdje i koji žele da žive sa Srbima.“
Nekoliko dana kasnije, i dalje svjestan težine i posljedica Mladićevih riječi, na sjednici Narodne skupštine, u jahorinskom Hotelu „Bistrica“, upozorio sam ga, riječima: „Generale, ovdje ste dovedeni kao uspješan oficir i postavljeni za komandanta Vojske, a ne kao političar, i vodite računa o tome šta pričate.“
U septembru 1993. godine, vjerovatno želeći da izvuče političku korist iz moje i Karadžićeve svađe (a posvađali smo se upravo zbog Mladića, jer je Karadžić htio da ga pošalje u Banjaluku da vojnički uguši pobunu pripadnika Vojske Republike Srpske koji su preuzeli vlast u tom gradu), narodni poslanik J.M, koji je bio prisutan u junu kada sam upozoravao u njegovoj opštini, a iskoristivši moje riječi ‘mogu vas optužiti’, rekao je ‘Šta hoće ministar Đokanović?! On je, u junu 1992, rekao da cijelo opštinsko rukovodstvo može optužiti za genocid.’ S obzirom na to da je predsjednik Republike Srpske znao cijelu istinu u vezi tog mog upozorenja, a nije ništa rekao nakon poslanikove diskusije – odlučio sam da napravim još veću distancu prema njemu, ali i prema poslanicima, jer su svi ćutali.
Tako je riječ „genocid“ krenula iz Narodne skupštine Republike Srpske i iz usta komandanta Vojske Republike Srpske, a onda stigla do Ujedinjenih nacija i brojnih država u svijetu. Neprijateljima Srba je preostalo da prošire definiciju genocida, stvore termin „lokalni genocid“, naprave scenario, i kažu: „To vam je genocid!“
(Doktor Dragan Đokanović, 29. 03. 2026)
