Muslimani iz Srebrenice nisu prestajali sa svojim zločinačkim napadima na Srbe ni tokom jeseni 1992. godine. Nakon krvavog ljeta u kojem su napali i spalili desetine i desetine srpskih sela oko Srebrenice, te na najsvirepiji način ubili brojne civile u njima, (o nekoliko takvih zločinačkih pohoda pisao sam u prethodnim objavama), Muslimani iz Srebrenice su krenuli i put obale rijeke Drine, na Fakoviće. Fakoviće su napali 5. oktobra 1992, tačno u podne. Mještani su u tom trenutku uglavnom bili na svojim njivama i radili.
Prvo su zapaljeni okolni zaseoci, a onda je uslijedio napad na Fakoviće. Ubili su, tog dana, Muslimani iz Srebrenice 25 Srba, među kojima je bilo i devet žena. Bio je to pravi masakr sa neshvatljivim iživljavanjima nad žrtvama.
„Desno oko mu je bilo izvađeno, desna ruka polomljena i imao je ranu na lijevoj strani grudi, a Sretenovo tijelo bilo je bez glave i desne ruke.“, opisala je Savka Đokić kako su izgledala pronađena tijela njenog sina Svetozara i muža Sretena.
Dan poslije napada u jednoj kući pronađen je dječak kojeg su Muslimani osunetili, ostvaljajući mu u njedrima knjižicu ispisanu na arapskom jeziku.
Da sve ovo opišem sa formalno-pravne strane: Fakoviće su, (kao i druga srpska sela koja su Muslimani iz Srebrenice pustošili prethodnih mjeseci, te 1992. godine), napali pripadnici armije države BiH sa kojom su velike sile i brojne druge države uspostavile diplomatske odnose i čija se zastava vijorila ispred zgrade UN u Njujorku. Znači, pripadnici regularnih vojnih jedinica države članice UN-a upadali su u srpska sela, u njima klali Srbe, a onda odnosili srpske glave u Srebrenicu; ti isti vojnici države BiH ostavljali su stare i nepokretne ljude da izgore u svojim kućama, koje su im prethodno palili, a pedesetpetogodišnjeg Vidoja Lazića iz Brežana čak su razapeli na krst pa zapalili.
(Doktor Dragan Đokanović, 21. 04. 2026)
