Nakon genocida u Ratkovićima, Podravanju i Bjelovcu i brojnih ratnih zločina protiv čovječnosti počinjenih u desetinama srpskih sela, Muslimani i Muslimanke iz Srebrenice, neki kao pripadnici „Armije RBiH“, a neki kao civili, krenuli su na Srbe iz obližnje Kravice. Na svoje poznanike, komšije, školske drugove, i to na Božić, na najradosniji praznik kopravoslavnih Srba, krenule su zlikovačke jedinice: četa Stari Grad, brigada Potočari, brigada Sućeska, brigada „3. maj“ iz Kragljivode, Samostalni bataljon Osmače, četa Pusmulići samostalnog bataljona Srebrenica, 6. odred iz Kamenice, 114. istočnobosanska brigada, Samostalni bataljon Voljavica, Samostalni bataljon Biljeg i 1. ceranski odred.
Na tom zlikovačkom pohodu ubili su četvorogodišnjeg Vladimira Gajića, četrnaestogodišnjeg Novicu Bogićevića, zlostavljali i zapalili Maru Božić, staru 89 godina, mučili i zapalili Negosava Erića, starog 80 godina i njegovu nepokretnu suprugu osamdesetjednogodišnju Krstinu Erić. Staricu od 75 godina, Ljubicu Obačkić, ubili su dok se vraćala sa jutarnje liturgije. Nepokretnu Tankosavu Stevanović, staru 55 godina, usmrtili su hladnim oružjem, nanijevši joj 15 ubodnih rana. Nevenki Đukanović, staroj 45 godina, odsjekli su glavu, a njeno izmasakrirano tijelo kao i tijelo njene rodice Vidosave Trišić negdje sakrili. Radmilu Lukić su uhvatili u njenom dvorištu, izrešetali mecima i više puta uboli nožem. Ubili su zlikovci i Vladimira Stojanovića, starog 78 godina, osamdesetogodišnjeg Draga Lazića, sedamdesetpetogodišnjeg Vasa Nikolića, sedamdesettrogodišnjeg Rista Popovića, šezdesetšestogodišnjeg Mila Jokića, Boška Đukanović, starog 65 godina…
Često su te zlikovce iz Srebrence zapadni mediji pravdali da su bili gladni i da je to bio motiv njihovih upada u srpska sela. Kao: napadali su sela da bi prikupili hranu za izbjeglice u Srebrenici. Počinjena zvjerstva nad Srbima nisu htjeli ni da spomenu. Pogotovo im nije padalo na pamet da počinjene genocide u srpskim selima nazovu pravim imenom. Pravdali su novinari sa Zapada zlikovce iz Srebrenice i tog janara 1993. godine, iako su znali da su u novembru i decembru 1992. godine dva velika UN konvoja humanitarne pomoći stigla u Srebrenicu.
Nije novinarima sa Zapada, nije ni političarima, a ni mojim kolegama doktorima medicine, padalo na pamet da uzroke ovog patološkog ponašanja značajnog broja ljudi i žena iz Srebrenice potraže u medicini.
Šta hoću kažem?
U regiji Srebrenice, krajem 18. vijeka pojavila se bolest Endemski sifilis. Bolest se širila tokom 19. vijeka i bila vrlo značajan problem u prvoj polovini 20. vijeka. Neliječeni Endemski sifilis, a prije pojave penicilina nije se ni mogao adekvatno liječiti, ostavlja i mentalne posljedice. Najteže mentalne posljedice nastaju kada uzročnik Endemskog sifilisa (Treponema palidum) napadne centralni nervni sistem, što dovodi do neurosifilisa, Neurosifilis uzrokuje spor, degenerativni pad mentalnih funkcija, što rezultuje lošim rasuđivanjem i konfuzijom. Rani simptomi neurološkog oštećenja manifestuju se kao razdražljivost i „labilno raspoloženje“, a što dovodi do brzih i ekstremnih promjena raspoloženja. Neurosifilis može da oponaša šizofreniju, maniju i depresiju.
Ako se endemski sifilis prenese sa majke na dijete (urođeno), to može dovesti do doživotnih zdravstvenih problema, uključujući i mentalnu retardaciju.
Zvjerstva u Kravici nisu činili normalni ljudi.
(Doktor Dragan Đokanović, 25. 04. 2026)
Napomena: Fotografisano u Skelanima – Republika Srpska
