Glavni zavjerenički posao da se Srbima sudi za „lokalni genocid“ u Srebrenici, utemeljila su dva muslimana i jedan Nijemac.
Pravni ekspert Mahmud Šerif Basioni i čelnik „Republike BiH“ Alija Izetbegović su ta dva muslimana, a Nijemac je Klaus Kinkel, koji je tada bio njemački ministar inostranih poslova.
Mahmud Šerif Basioni, svjedočeći pred Komitetom za spoljne poslove američkog Senata u januaru 1993, kao predsjedavajući Komisije eksperata UN-a snažno je lobirao za osnivanje međunarodnog tribunala, upotrijebivši tom prilikom i termin „lokalni genocid“. Na bazi tog termina pravni savjetnik Alije Izetbegovića, Frensis Bojl, 20. marta 1993. godine podnosi tužbu BiH protiv SR Jugoslavije za „genocid“. U narednom periodu, do 1994. godine, Basioni dodatno precizira svoj pravni stav o „lokalnom genocidu“ tvrdeći da uništavanje grupe u jednoj enklavi (poput onih u Bosni i Hercegovini) ispunjava kriterijume Konvencije o genocidu.
U svemu tome, Basionija nesebično pomaže Alija Izetbegović. Ta njihova saradnja bila je presudna za stvaranje pravnog okvira koji je omogućio da se zločin u Srebrenici kasnije pravosnažno okvalifikuje kao genocid.
Izetbegović je Basionija video kao ključnog saveznika u međunarodnoj pravnoj areni. Basioni je kao predsjednik Komisije eksperata UN-a , u periodu od 1992. do 1994. godine, blisko sarađivao sa Alijom Izetbegovićem. Izetbegovićevi ljudi su Basioniju dostavljala ključne dokaze sa terena koji su kasnije poslužili za definisanje koncepta „lokalnog genocida“. Muslimanska strana je Basionija doživljavala kao „pravni štit“ i nekoga ko treba da pokrene vojnu intervenciju kroz pravnu kvalifikaciju genocida.
Da bi Basioni što opuštenije mogao da radi, jer je imao ozbiljne i moćne protivnike koji su osporavali njegov rad govoreći da je fanatik i da je kao takav vrlo opasan, Izetbegovićeva vlada je Basioniju proslijedila dio od 50 miliona dolara koje je Soroš poslao Izetbegovićevoj vlasti.
Naravno da bi sve ovo išlo mnogo teže, da nije bilo Nijemca Klausa Kinkela, uticajnog njemačkog političara.
Veza između Klausa Kinkela i Mahmuda Šerifa Basionija bila je komplementarna – dok je Basioni obezbeđivao forenzičke dokaze i pravnu teoriju, Kinkel je te dokaze pretvarao u političku volju neophodnu za formiranje suda.
Ključne tačke njihovog zajedničkog delovanja uključuju:
Dokazi kao pogonsko gorivo: Klaus Kinkel je bio prvi svetski zvaničnik koji je formalno predložio osnivanje Haškog tribunala. Taj predlog bi bio politički neodrživ da Basionijeva Komisija eksperata već tada nije počela da dostavlja zastrašujuće izveštaje o etničkom čišćenju, (koje je naravno dobijala od Izetbegovićeve vlade), i „lokalnom genocidu“ koji su Kinkelu služili kao glavni argument u međunarodnim debatama.
Tužilaštvo Haškog tribunala je pri pisanju optužnica protiv Karadžića i Mladića intenzivno sarađivalo sa muslimanskom stranom u Sarajevu.
Ova saradnja se odvijala na nekoliko nivoa:
- Vlada u Sarajevu i njene institucije, poput Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, dostavljale su hiljade stranica dokumenata, zaplijenjenih vojnih naredbi i policijskih izvještaja koji su poslužili kao osnov za tačke optužnice.
- Muslimanska strana je imala stalne oficire za vezu u Hagu (poput Amira Ahmića) koji su komunicirali sa tužiocima i pomagali u koordinaciji pristupa svjedocima i arhivama u BiH.
Važno je naglasiti da su pravni eksperti iz Sarajeva vršili pritisak i dostavljali pravna mišljenja, posebno u vezi sa uvođenjem termina „lokalni genocid“. Od samog početka muslimanska strana je insistirala da se zločin u Srebrenici nazove genocidom, a ne samo „masakrom“ ili „ratnim zločinom“. Pravni timovi iz Sarajeva su redovno slali podneske Tužilaštvu koristeći upravo Basionijeve teze o lokalnom uništenju grupe kako bi opravdali tu najtežu pravnu kvalifikaciju.
Muslimanska delegacija je i na početku pregovora u Dejtonu insistirala da se entitet ne može zvati Republika Srpska, tvrdeći da je Republika Srpska nastala na genocidu i etničkom čišćenju, pozivajući se upravo na dokaze iz Srebrenice. Sve to ukazuje da je izuzetno uticajna zavjerenička trojka i te kako proširila mrežu zavjerenika protiv Republike Srpske i njenog međunarodnog prihvatanja kao državnog konstituenta Bosne i Hercegovine.
Glavni adut zavjerenicima protiv Srba i Republike Srpske bila je druga zajednička optužnica protiv Karadžića i Mladića: „Za ‘lokalni genocid’ koji se desio nakon pada Srebrenice.“ Ta zajednička optužnica potvrđena je 16. novembra 1995. godine, pet dana prije kraja mirovnih dogovora u Dejtonu. Na njihovu žalost nisu uspjeli da eliminišu Republiku Srpsku!
Iako napadi i dalje traju, Republika Srpska će ove, 2026. godine, 31 godinu poslije dogovora u Dejtonu i potpisanog Mirovnog sporazuma u Parizu, izabrati sebi novog predsjednika i pokušati da ojača svoju Narodnu skupštinu.
(Doktor Dragan Đokanović, 28. 04. 2026)
Napomena: Fotografisano u Srebrenici – Republika Srpska
