Kao što znamo prvi ban sa ovog našeg prostora koji je postao kralj, bio je Tvrtko (Kotromanić). Krunisan je kraljevskom krunom Nemanjića i svojevoljno postao Stefan Tvrtko Prvi. U svojim prerogativima (vladarskim ovlašćenjima), i on i njegovi nasljednici, predstavljali su se na ovaj način:
- Stefan Tvrtko I (Kotromanić) 1378: „Ja, u Isusu Hristu blagovjerni i Bogom postavljeni Stefan, kralj Srbljem Bosne, Pomorja i Zapadnih krajeva…“
- Stefan Dabiša (Kotromanić) 1392: „Ja, Stefan Dabiša, po milosti Božjoj kralj Srba Bosne i Pomorja…“
- Stefan Ostoja (Kotromanić) 1398: „Ja, Stefan Ostoja, po milosti Gospoda Boga blagovjerni kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja, ’Zapadnih krajeva’ / Završja, ’Donjih krajeva’, Usore, Soli, Podrinja itd.“
- Stefan Tvrtko II (Tvrtković) 1405: „Ja, Stefan Tvrtko II, po milosti Gospoda Boga moga kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja, ’Donjih krajeva’, Usore, Soli, Podrinja, ’Zapadnih krajeva’ / Završja itd.“
- Kralj Stefan Tomaš (Kotromanić) 1444: „Ja… gospodin kralj Stefan Tomaš… po milosti Božjoj… U ime Oca, Sina i Sv. Duha Stefan Tomaš, po Božijoj milosti kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja…“
- Kralj Stefan (Tomašević) 1461: „Po milosti Božjoj, mi, gospodin Stefan Tomašević, kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja…“ Bio je i despot Srbije (1459).
E, onda, na ovaj naš prostor stiže okupator, imperijalna sila pod nazivom: Osmansko carstvo. A sa tim carstvom dolazi i nova teritorijalna organizacija bivše kraljevine. Tako je 1463. godine osnovan Sandžak Bosna kao dio Rumelijskog ejaleta (pokrajine, pašaluka). Pripojen je Bosanskom ejaletu (pokrajini, pašaluku) 1580. godine i postaje njegov centralni sandžak. Nakon ukidanja pokrajina 1864. godine, postao je sandžak novoformiranog Vilajeta (pokrajine) Bosna. Taj Bosanski vilajet bio je podijeljen na sedam sandžaka: Bosanski sandžak, Hercegovački sandžak, Zvornički sandžak, Bihaćki sandžak, Travnički sandžak, Banjalučki sandžak i Novopazarski sandžak (do 1877. godine, kada je pripojen Kosovskom vilajetu).
Poslije dolaska Turaka mnogo je Srba bogataša prešlo u muslimanstvo. Pri tome su sačuvali svoja prava, imovinu i privilegije. To je imalo veoma veliki uticaj na dalji razvoj zbivanja u državi. Imućni ljudi su se odvojili od većine prostog pravoslavnog naroda, i postali su „desna ruka“ turske politike u zemlji. U tom periodu Osmansko carstvo, nakon što je na različite načine mnogo ljudi prevelo na islam, pokušava i da ih oblikuje u, za Carstvo prihvatljivu, narodnu zajednicu. Pišu se i rječnici koji su predstavljali jedinstven spoj autohtonog srpskog jezika sa značajnim uticajem orijentalizama (turcizama, arabizama, persizama). Ujedinjavanjem lokalnog jezika sa osmanlijskim turskim, stvaran je poseban kulturni identitet. Nastali specifični dijalekt razvijao se kroz administraciju, trgovinu i kulturnu razmjenu.
Godine 1908, prelaskom Vilajeta Bosna iz osmanske pod austrougarsku vlast, sandžak je prestao da postoji.
E, sada, kada hladne glave analizirate hiljade vulgarnih komentara kojima su me obasipali bošnjački čitaoci ove moje fejsbuk stranice – možete doći do zaključka zašto se postavljaju kako se postavljaju i zašto misle da mogu sa visine da meni upućuju uvrede. Prenosilo se to generacijama! Od tih prvobitnih bogataša koji su požurili da budu sultanova „desna ruka“ pa do ovih njihovih današnjih potomaka, koji nisu u stanju da tu (kao nasljedstvo dobijenu) aroganciju suprimiraju, već se i dalje, poput loših blefera-kockara („sa par kreka“ u rukama) obraćaju meni sa visine, pritom ne želeći nijednog tenutka da poštuju moj životni put i moje životne uspjehe koji su u poređenju sa njihovih par sedmica („kreka“) – pravi Rojal Fleš.
(Doktor Dragan Đokanović, 08. 03. 2026)
Napomena: Fotografisano u Hramu Uspenja Presvete Bogorodice, Čajniče – Republika Srpska
