Potpuno „ispod radara“ je, svih ovih godina poslije rata, bio Konjic. Taj gradić u Hercegovini je na svojoj teritoriji imao dva koncentraciona logora, „Musala“ i „Čelebići“, a „ratnici“ iz Konjica su pobili sve što se moglo pobiti u srpskom selu Bradina. Zločin u Bradini je neoborivi dokaz i školski primjer lokalnog genocida. Sve civilne, policijske i paravojne vlasti u Konjicu maja 1992. su bile upoznate i povezane sa etničkim čišćenjem Srba iz Bradine, koncentracionim logorima „Musala“ i „Čelebići“, te monstruoznim strijeljanjem četvoročlane porodice Golubović.
Musala je sportska dvorana koju su Muslimani iz Konjica pretvorili u koncentracioni logor, 15. juna 1992. godine. Jednom prilikom zatočenicima „Musale“ je naređeno da uđu u prostoriju bivše sportske teretane, a onda su je Muslimani granatirali. Tada je ubijeno 13 Srba, a desetine ih je ranjeno.
Zarobljenici „Musale“ su svakodnevno tučeni, seksualno zlostavljani, a posebno monstruozno je bilo spaljivanje genitalija.
Zločinačko ponašanje jednog broja Muslimana iz Konjica zaslužuje ozbiljnu multidisciplinarnu analizu. Zdravom razumu je neshvatljivo da, poslije 47 godina mira u Konjicu, jedan broj tamošnjih Muslimana krene u činjenje najtežih ratnih zločina nad Srbima, svojim školski drugovima, radnim kolegama, sportskim drugarima, komšijama…
Zbog svega onog što su konjički Muslimani činili Srbima u posljednjem ratu, Konjic će vječno ostati u kolektivnom pamćenju Srba kao mjesto u kojem su se dešavala najmonstruoznija ubistva.
(Doktor Dragan Đokanović, 11. 04. 2026)
